U krizi smo i recesiji, plaće nam ne dolaze ili su minimalci svakog drugog mjeseca, kopamo na sve strane da zaradimo za, kako vele sindikalisti, mjesečnu potrošačku košaricu, uglavnom pretvaramo se i dalje u umjetnike u preživljavanju.

Govori se o uštedama, štedi se na papiru, vodi i sličnim glupostima poput spajalica, ali da li se netko od onih koji racionalno štede upitao ima li uštede na softveru?

Slijedeći post pišem bez nešto previše istraživanja već sam uzeo slobodno nedjeljno jutro (..Prof. Mikiću, buđenje u 4 ili 5 ujutro za pisanje posta još uvijek je nemoguća misija u mene, Vama svaka čast :)..), neke općenite podatke što sam uspio naguglati, pa statistički zaokruživao, a u svrhu da dobijem nekakvu približnu sliku potencijalne uštede na softveru kojeg plaćamo ipak mi porezni obveznici.

Na stranicama Ministarstva unutarnjih poslova došao sam do brojke od 42 državne institucije u koje spadaju Vlada, Sabor, ministarstva itd. Uzeti ću hipotezu da u prosjeku tih 40 institucija ima po 50 ureda (realna brojka je znatno veća) i da se u svakom uredu nalaze barem 2 računala na kojima je instaliran minimalno Windows OS i Microsoft Word. Najobičnijom računicom množenja dolazim do brojke od 4 000 računala (što slobodno možemo upeterostručiti). Nisam uzimao OEM inačice, cijena Windowsa 7 u Hrvatskoj je oko 2 700 kuna (to sam izguglao), a radi se o PRO inačici, dok je cijena Microsoft Office paketa oko 2 500 kuna (također naguglao), dakle za opremanje 4 000 računala legalnim softverom izdvajamo 10 800 000 kuna na operativne sustave Windows7 i 10 milijuna kuna na Office pakete.

Kako sam i naveo ovo je samo neprovjereni hipotetski izračun. Broj računala pod državnom upravom je veći od 4 000, ta računala imaju i drugih softvera osim Windowsa i Office paketa, poput Adobe alata, CAD alata, raznih specijaliziranih softvera čija cijena je nemjerljiva i slično, no ovo potonje i nije toliko bitno jer ne postoje besplatne i potpuno upotrebljive inačice istih softvera.

Recimo instalacija Linux sustava i OpenOffice paketa na tih 4 000 računala bi rezultiralo uštedom od minimalno 20 milijuna kuna svakih par godina, digla bi se sigurnost samog sustava jer je ipak Linux sustav sigurniji od Windows sustava, a da ne govorimo o novim radnim mjestima domaćih IT stručnjaka. Microsoftovci stanite na kočnicu, ovo su hipoteze.

Da budem malo zloban tu brojku doista možemo upeterostručiti jer: svaki učesnik sastanka Vlade ima pred sobom laptop koji mu služi umjesto papira, svaki saborski zastupnik ima svoj laptop, tu su serveri, službena računala za osobne upotrebe, tu su rezervni sustavi, dakle da i velim brojku od 100 milijuna kuna koja odlazi nepotrebno na komercijalni softver još bi bilo premalo. Da podsjetim, postoji besplatne alternative koju su neke zemlje već prihvatile.

No, to je samo kaj se Vlade tiče. Idemo lokalno. Evo naše razvedene lokalne samouprave, 21 županija, 126 gradova, 429 općina, pa mjesni odbori, ima ih skoro više nego Jadran otoka.

Kao statističku sredinu ću uzeti jednu općinu u kojoj sam služio civilni vojni rok sve do trenutka dok nisam popizdio i otišao u pravu vojsku, te grad u kojem živim, Čakovec. Neću o brojkama, ali Čakovec ima više ljudi zaposlenih na gradskom proračunu od Pariza, a tek je omanji grad s MANJIM BROJEM ZAPOSLENIH U RH.

Županije

Idemo brojiti, 21 županija, prosjek 50 ureda po dva računala, dva osnovna softvera i dolazimo do iznosa od 5 milijuna kuna na Windoze i 5 milijuna kuna na Office, svakih par godina naravno.

Općine

Recimo da u prosjeku svaka općina ima po 5 ureda sa dva računala. U općini u kojoj sam služio civilku jedan ured je imao 4 računala i 4 računalno nepismena djelatnika. Nabrojao sam 429 općina u Lijepoj našoj, te dodao u ustaljenu jednadžbu i došao do iznosa od 12 milijuna kuna za Windowse i 11 milijuna kuna za Office.

Gradovi

Idemo dalje, gradovi lijepi naši, prosjek 50 ak zaposlenih po gradu, svaki ima računalo, izbrojah 126 gradova, dakle 6300 računala i dolazim do iznosa od 17 milijuna za OS i 15 milijuna kuna za Office.

Došao sam negdje do trećine puta, a već sad su se minimalni hipotetski iznosi popeli na 75 milijuna kuna koje kako sam naveo možemo upeterostručiti, ali kako sam sve bliže doručku, budemo ih samo utrostručili pa dobivamo brojku od 225 milijuna kuna svakih godinu ili dvije za osvježavanje novim softverom.

Ostalo

Nadalje, tu su škole, fakulteti, razne druge obrazovne ustanove, agencije, razni drugi vladini uredi, mislim znamo i sami koliko ih ima, pa bih onih 225 milijuna kuna minimalno udvostručio da dođem do neke hipotetske brojke potrošnje za softver, a ona iznosi 450 milijuna kuna, zaokružimo slobodno na 500 milijuna jer sam 95% siguran da vladini i ini dužnosnici i doma posjeduju računala koja su upogonjena softverom kojeg mi plaćamo.

Ok, sve je to trošak za rad, sve to njima treba, ali bolesna mi je činjenica što za sve to postoji još i bolja alternativa u besplatnom softveru poput Linux distribucija kojih ima i previše te OpenOffice paketa. Da ne govorim da Photoshop mogu mijenjati Gimpom, AutoCad jeftinijim ZwCadom i slično.

Ja posjedujem tri računala, i sva tri su mi legalna. Koliko sam izdvojio na softver? Nula :) Vidite sad koliko sam ekonomičniji i pametniji. Ili nisam?

Ok, znam da postoji jedan veliki lobi kojeg u nas drže veliki igrači poput Microsofta, Adobea, Autodeska i sličnih, ali se sjeća tko Polar Offica? Zašto jedan hrvatski proizvod ne bi bio obvezan, ako im je besplatna inačica ispod časti, na svim računalima “organa” koji vode ovu državu?

Nadalje, zašto se upravo time prisiljavaju djelatnici u prosvjeti, koji vrlo često dio posla odrađuju doma, moraju koristiti Microsoft Office pakete? Da moraju, jer ako rade u OpenOfficu onda u većini slučajeva njihovi, primjerice kontrolni zadaci i školske zadaće nisu kompatibilni sa onim računalom na fakultetu ili školi pa bi trebali kupovati printer, tinte i papire i trošiti za školu.

Pitanje legalnosti softvera

Sad budem otvoren. Kad sam bio student na mom faksu nisam naišao na legalan softver. Skidali smo s neta svaki puta nove windoze, ofice, autocade i slično. Mislite da je danas situacija nešto drugačija?

90% mojih frendova, kolega još i danas se čude onima koji kupuju softver. S podsmijehom budu marginalizirani u društvu jer eto “nisu sposobni skinuti s torenta”. Kad mu veliš pa uzmi Gimp umjesto Photoshopa, OpenOffice umjesto Microsoft Offica odgovor bude u obliku – Eh, to je sranje nema pola toga kaj meni treba – i nastavi raditi službeni dokument s bulletima u obliku djeteline i srca.

Kako sam i naveo u jednom od prethodnih postova, Hrvati još nemaju kulturu kupovanja softvera.

Kultura kupnje softvera u hrvatskoj je nemoguća misija

Ali kako će i imati kad su nam cijene barem duplo veće nego vani. Sjećam se posljednje situacije kad je Adobe izbacio opciju rentanja softvera, ali ne i za Hrvate, jer jebiga živimo tu di živimo.

Nemamo nikakvih olakotnih situacija, nema nikakvih jeftinijih opcija jer naš državni aparat je i zamišljen tako da iskoristi korisnika, a podilazi velikim korporacijama. Zato i postoje represivne metode kažnjavanja, pa jebemumater pojam kazna je kod nas sasvim normalan, kazna za parkiranje, kazna za brzu vožnju, kazna za kašnjenje, kazna za prđenje u javnosti, kazna za ilegalan softver.

Frend je nedavno imao prometnu, fala bogu svi živi. Kriva je uprava za ceste jer su ceste u polu raspadnom stanju, pa malo leda i zanijelo ga u drugi auto. Brzina u dozvoljenim granicama, alkohol nula, jedna nesretna okolnost koje je dovela do totalke njegovog auta. Nažalost, zvali su policiju, policija došla i napisala mi kaznu! A jebiga moraju.

Stoga ako i kupujemo softver ili moramo sprašiti par desetaka ili stotina tisuća kuna il se možemo znate šta, jer si nembrem kupiti Lightroom za 200 dolara na Amazonu. Pitam se onda kome i kaj ja plaćam? Jel plaćam cijenu autoru softvera ili opet u naš odnos dolazi država sa svojim prohtjevima. Vani me neki softver košta 100 dolara što je oko 500 kuna, u nas taj isti košta 2000 kuna. WTFakčina? Kome ide 1 500 kuna?

S druge strane, ako dođe inspektor ili porezna i zatekne nas s ilegalnim softerom slijedi kazna, slijedi brisanje softvera, slijedi naplata duple cijene softvera. I kad će se taj poduzetnik oporaviti? Nikad. Uzeti će crnu vreću i brstiti kontejnere.

Dakle, vidimo da imamo dva marginalna slučaja koji nas dovode na sakupljanje praznih boca za 50 lipa, gdje će bajdvej skinuti tih 50 lipa na nekih 30ak, imamo državni aparat upogonjen našom lovom i nekontroliranom softverskom rastrošnošću, a s druge strane imamo represivni model koji će nas uništiti ako posjedujemo ilegalan Notepad.

Bespomočno gledamo kako stotine milijuna kuna odlazi van dok domaće softverske tvrtke propadaju.

Stvarno se pitam, pa kako mi to uspijemo preživjeti?

Za kraj veliki pozdrav našima u Mosul gdje se očito vode rasprave o legalnosti softvera, evo za kraj jedan citat komentara kojeg sam pokupil na Blogerima :), a riječ je o postu o rentanju Photoshopa. Doista nisam znao da se tako daleko čitaju moji postovi. Fala dečki!

Tomislave.
Nemaš pojma koju si raspravu izazvao ovim svojim postom.
Evo nas u uredu nekih 3000 km udaljeni od tebe u Mosulu. Sasvim slučajno sam spomenuo temu tvojeg posta i na kraju pročitao cijeli post naglas i preveo na engleski.
U cijeloj raspravi su sudjelovali nas dvojica iz RH, ovaj “bezimeni” bosanac, jedan iz Kosova, jedan makedonac, jedan iz Floride SAD, dvojica Austin Teksas SAD, dvojica iz Kenije, trojica Indija i jedan Škot. Ameri ko ameri samo pametuju jer oni žive u “drugom” svijetu.
Svi su mišljenja da bi ipak prije “ulovili” na crno neki software nego platili punu cijelu.
Ha ha ha, stvarno je bila zanimljiva rasprava, žao mi je što nisam sve snimio kamerom pa da ti pošaljem.
Svijet “u malom” je raspravljo o tvojem postu.
Pozdrav.