Polako na vlastitoj koži počinjem uviđati zašto je naše gospodarstvo u takvoj nepovoljnoj situaciji, a iskreno da velim indirektno samo se dovelo do tog. Najveći uzročnik svega toga je očito država i ljudi koji sve manje i manje nade ulijevaju u budućnost, a sve više i više dokazuju da su nespremni, nepopularni, a naposljetku i nedovoljno upućeni u lošu situaciju naše nam države. Isti ljudi će očito Glavašu dati mirovinu koji svi znamo kako potražuje, prijetnjama, molbama i bježanjem pred našim zakonima. Koliko je tu samo truleži, nepotizma i idiotarija u igri?

Danas, točnije jučer, sam zaprimio obavijest da mi je stigla preporučena pošiljka koju obavezno moram podignuti u slijedećih 5 radnih dana. Prvo i osnovno nisam fan preporučenih pošiljaka i iskreno ih mrzim jer su mi dosad nanijele više zla nego koristi (što mojom krivicom, što tuđom). No, ova posljednja je očiti primjer bavljenja nebitnim, zanemarivo malim stvarima, trošenjem novaca i vremena bez veze i, kako mi izgleda, namjerno punjenje proračuna koji oni tamo nekontrolirano i nepraktično troše.

Dakle, uzeo sam žuti papirić. Upalio auto i krenuo na 1km vožnju prema glavnoj pošti u kojoj me čeka preporučena pošiljka. Bio sam dovoljno pametan pa barem nisam platio parking za tih 7 minuta. Gospođa na pošti je utrošila svojih dragocjenih 5 minuta, pronašla pošiljku, ispunila potrebni papir. Ja potpisao, preuzeo pisamce od svog mobilnog operatera i uputio se u auto. Upalio vozilo i krenuo na 5-7 minutnu vožnju do ureda. Parkirao vozilo i krenuo stepenicama do ureda. Sjeo za radni stol. Akcija trajala nekih +- 20ak minuta. Nakon što sam otvorio pismo ostao sam zabezeknut stavkom i iznosom koji se navodi na računu (?!). Naime postoji neka nesuglasica njihovih računa i mojih uplata u iznosu od, pazi sad, 0.04 kune te je potrebno to riješiti radi usklađivanja PDV-a u iznosu od 0.01 kune. Iznos tog tzv. poreza je 0.88 lipa, dakle ni jedna lipa, ali uredno je zaokružena na 1 lipu.

Dvije izuzetno loše činjenice me ovdje muče. Recimo da se radi o brojci od milijun pretplatnika njihovih usluga (što je daleko manje od realne brojke) i recimo da 10% njih ima taj slučaj. 10% od milijun je 100 000 korisnika. Po mom primjeru to je 100 000 lipa razlike. Ok, polako razumijem ako trebaju svaku lipu usuglasiti. No, ako 0,88 lipa zaokružimo na 1 lipu, onda nam tu ostaje visjeti 0,12 lipa koja odlaze potražitelju, a sve zbog tako definiranog monetarnog sustava. Primjer budem uzeo nedavni posjet Tunisu. Oni imaju dinare i milime, jedan dinar ima 1000 milima i takvih pogrešaka u njihovom sustavu nema. Pa sad vidimo koliko su bili pametniji. Uzmimo onaj imaginarni uzorak pretplatnika, dakle 100 000 pomnožimo sa 0,12 lipa i dobijemo 12 000 lipa, odnosno 120 kuna. Nije neka brojka, ali ipak je to 120 kuna koje odlaze operateru na ime zaokruživanja iznosa. Ove brojke su skroz imaginarne i isključivo opisa radi.

S druge strane, za ovih jebenih 1 lipu koja odlazi u državni proračun potrošeno je barem 2*4 kune na slanje pošte (oni meni, ja povratno njima), odokativno, jedan radni sat državnih službenika (poštar, gospođa u pošti i svi vezani uz to), oko 10 minuta rada i vožnje mojeg vozilom što iznosi ne znam koliko, ali sigurno više od jedne kune i 20 minuta mog radnog vremena, što iznosi 26 kuna + PDV (sat vremena je 80 kuna + PDV). U najmanju ruku za jednu lipu u državni proračun država i privatni sektor potrošili su barem 50 kuna. Naravno ja to moram platiti, moram knjigovodstveno sprovesti, a kako piše moram i ishodovati poreznu prijavu za dotični mjesec kako bi naveo u tom pismu. Ista mi poslovično dolazi negdje u listopadu ili studenome. Naravno, moram u što kraćem roku reagirati.

Ovo je samo jedan banalan i spomena ne vrijedan primjer iz svakodnevnog života kojeg se nitko od nas ne sjeti već prve minute nakon rješavanja stvari. Svakome od nas je u glavi samo tih 5 lipa. Ne vidimo sav taj popratni trošak. Kojeg btw. uvećavam za cijenu 2 arka papira, omot/pismo, potvrdu o dostavi, i papir kojeg potpisujem u pošti, sve to popraćeno laserskim ispisom na svaki od njih. Pošto se radi o samo jednoj lipi iznosa namjerno navodim te minorne sitnice, kao što su i utrošena tinta za potpis o primitku.

Kad bi krenuli sustavno rješavati te nebuloze, te smanjili takve troškove, doslovno ih ukidajući slanjem e-mail obavijesti koja je btw. zakonski priznati službeni dokument, pa kad bi krenuli sustavno rješavati ostatak problema iste prirode samo većih brojaka svima nama bi bilo puno ljepše i kvalitetnije živjeti.

Zar je normalno uzeti kredit od nekoliko milijardi eura samo da se spasi proračunski minus koji je pretežito nastao krivicom onih ljudi koji uzimaju taj kredit i koji nam govore da su ovim napravili ispravnu stvar?! Pa povežite to malo sa svojim životom, ponajviše ako smo u nekom kreditu. Taj kredit već ima svoje kamate koje su vrlo često i razlog zašto mnogi ne mogu isplatiti kredit. Pa kad uzmemo novi kredit s novim kamatama da bi platiti postojeći kredit sa svojim kamata mislimo smo učinili pametnu stvar za sebe ili smo se doveli u još dublji ponor koji očito nema dna? A što je najgore od svega, obvezu poraživanja ostavimo nekome drugome. Pa gdje mi to živimo? Nakon povratka iz Tunisa ja doslovno imam psihički problem vidjeti određene ljude na malim ekranima. Meni doslovno dignu kiselinu, ja počnem psovati. Zašto? Pa jer mi uzimaju na tri strane, kao fizičkoj osobi, kao poduzetniku, a sad i kao vlasniku stana. Isto to rade i mojoj supruzi. Zato kad vidim da nam netko želi uzeti još, ja doslovno poludim. Jedini spas je pobjeći što dalje.

Jebome, kako mi brzo uništili onaj jesenski optimizam iz prethodnog posta….