Mnogi web dizajn studiji će nam nuditi web 2.0 stranice i dizajn te nam na ime toga malo dignuti cijenu uz priču kako je to u trendu i kako trebamo imati takve stranice ako želimo biti konkurentni. Slično je i u građevini, Web 2 stanovi. Naime, danas se grade ili tzv. POS stanovi koji koštaju rang cijene 1000-1200 eura (Čakovec, Varaždin, Koprivnica), a s druge strane se grade “luksuzniji” stanovi s prvom klasom pločica, s kvalitetnom kupaonicom i WC-om, s klimom i slično. Pitam se onda, kao potencijalni kupac stana, pa kaj nije normalno da mi netko daje kvalitetu i u POS-ovom stanu ili u “normalnom” stanu?

Kaj onda dobivam u stanu koji nije “luksuzniji”? U biti, gdje su ti stanovi? Neću web 2.0 stan, hoću normalan stan, sa kvalitetnim pločicama. Da li se u normalne stanove onda stavljaju nekvalitetni elementi kako bi se potakla kupnja luksuznijih i skupljih stanova? Pitamo se onda zašto su svi naši susjedi već uredno van recesije, a mi glumimo nešto što nismo, a u biti smo na samom dnu. Treba preraditi onu poznatu krilaticu u “Nešto je trulo u državi Hrvatskoj.”

Na kavici s frendom još iz studentskih dana malo smo popričali o poslovnom razvitku u Hrvatskoj i povukli paralelu s istim u SAD. Ono oko čega bih se ovdje raspisao vezano je uz poslovanje i nazovimo to startup nekog projekta, tvrtke.

Mnogi startupovi u Hrvatskoj se pitaju za koga oni to rade? Naime, godine intenzivnog rada trebaju imati ciljano tržište. Ako se radi o komercijalnim, specijaliziranim aplikacijama, preliminarnim polu-istraživanjem dolazimo do zaključka da za ista nema previše mjesta u Hrvatskoj.

Većina projekata je financirana iz osobnih resursa. Pojam resurs se ne odnosi samo na novac, već na iskustvo i znanje te mnogo vremena. Ako povučemo paralelu i ako se na trenutak smjestim u SAD-a projekt u početnoj fazi u Hrvatskoj bi već bio pri kraju u SAD iz jednog jedinog razloga, a to je početni kapital.

U Hrvatskoj doći do početnog kapitala nije moguće. Odnosno ravno je fantaziji. Ako imamo odličnu ideju nekog web projekta koju razvijamo i ako potražimo neku tvrtku, pojedinca, banku ili bilo koji pravni ili fizički oblik s lovom da se uključi svojim mogućnostima financiranja u razvoj projekta, u 99% slučajeva dobiva se odbijenica jer je domaći investitor daleko neinformiran u poimanju projekata koji su bitni, odnosno isto izlazi iz njegovih kuloara poimanja. Dođemo li s druge strane s idejom da ćemo uzgajati duhan za duhansku industriju u par dana bi našli investitora i to možda i samu državu ili pak spomenutu duhansku industriju.
Amerikanci rade to malo drugačije, a zbog čega i imaju najveći broj uspješnih projekata. Naime, kod njih je vrlo lako doći do početnog kapitala (vrlo lako je relativan pojam). Ako imamo dobru pokrenutu ideju i ako je želimo realizirati prvo mjesto na koje se možemo obratiti su takozvani Anđeli koji će nam u samom početku odvojiti nešto novaca (par desetaka tisuća dolara) s kojima ćemo si pokriti osnovne troškove oko razvoja projekta. Nadalje oni će nam dalje tražiti investitora odnosno veću tvrtku, fondaciju ili organizaciju koja će uz određeni vlasnički udio u našem projektu/tvrtci uložiti određenu svotu novaca te time omogućiti nama, pokretačima, nesmetano razvijanje projekta. To je SAD, u nas takvih investitora nema, ne postoje (ima pokušaja) te ekipa koja radi na projektu, mora uz to raditi i na modelu preživljavanja u našoj državi. Koja će opet beskrupulozno sjesti na vrat te poput krpelja sisati svaku zarađenu kunu. I gdje će onda itko razuman ići razvijati ikakav projekt u nas i samo za nas? Domaći model investiranja se zove ukradi i prevari dok te ne strpaju u Remetinec. Naravno, ima izuzetaka koji opovrgavaju mišljenja iznesena u ovom blog postu. Svaka im čast.

Ono što je dalje interesantno na američkom modelu jest daljnji razvoj. Naime, ulaskom inicijalnog krupnog kapitala na vrh tvrtke dolazi iskusan CEO koji ima do 49% udjela u novonastaloj tvrtci. Isti usmjerava kako i gdje se treba razvijati s projektom, pronalazi tržište na koje se plasira, osigurava kompletni razvojni aparat oko projekta te time omogućava idealno i nesmetano razvijanje istog, stajanje na vlastite noge te upućuje na slijedeći korak, a to je prvi IPO. IPO je Initial public offering, odnosno vrijeme kad određeni dio udjela tvrtke ide u dionice, odnosno u prodaju dionica. Definira se početna cijena dionice, definira se tržište i kreće se s prodajom. Naravno, pokretači projekta koji u okruženju programera, dizajnera i dalje razvijaju projekt uopće ne razmišljaju o tome. Time se bave ljudi koje odredi CEO. Dioničari kupuju dionice, uplaćuju lovu koja ide u, sad već poveći, fond za daljnje razvijanje projekta.

Začetnici ideje, kao uposlenici te tvrtke (koja je po definiciji Inc, odnosno Incorporated, a prema našim definicijama D.D.) nadalje žive od dividendi. Ovisno o definiciji ugovora, tvrtka im osigurava stan, prijevoz, miran život njih i obitelji. Na njima je jedino da sav svoj poslovni život, a to nije tzv. zakržljali model 8 satnog radnog vremena i nakon toga im se jebe za pos’o, daju u boljitak projekta, u njegov daljnji razvitak. Ne brinu o prodaji, ne brinu o dionicama, ne brinu o plaćama, njihova jedina briga je sami projekt.

Ako se projekt razvija svojim tokom, cijene dionica rastu, dionirači su zadovoljni dividendama, ekipa zaposlenih zadovoljna primanjima, CEO zadovoljan. Odlučuje se proširiti na nova tržišta, krenuti u svijet, proširiti horizonte. Ide slijedeći IPO.

Naravno, na sve to je bitno i neko osiguranje, odnosno, backup ako se slučajno koju godinu posluje s minusom, a da se bude i dalje likvidnim, odnosno da idu plaće. Prvo što će se desiti jest da će dioničari, umjesto zatvaranja tvrtke, odlučiti da se odriču dijela ili svih dividendi, a s ciljem da se prebrode teška vremena. Hrvatski neiskusan dioničar ne gleda dugoročno. On kupi dionicu i čeka zaradu. Kad vidi da mu vrijednost dionica pada on ih povlači. I normalno da tvrtka gubi kapital i mogućnost oporavka.

Nadalje, tokom uspješnog poslovanja CEO i zadužena ekipa je kupovala udjele u drugim tvrtkama te tako osigurala određenu dividendu s kojom tvrtka sad uspijeva poslovati.

Tu veliku ulogu ima i država koja, za razliku od naše, ima poslovnog smisla i kompetentne ljude. Naime, njihova porezna politika omogućava, ako je tvrtka završila poslovnu godinu s minusom, prolongiranje svojih poreznih obveza do desetak godina. Dakle država te čeka kojih 10 godina da staneš na noge i onda joj platiš porez koji si dužan platiti. U nas državu boli ona stvar, ona će svoje naplatiti na ovaj ili onaj način pa makar tvrtka zauvijek zatvorila vrata, pa makar ljudi završili na cesti. Državni aparat je sebičan i ne brine se o svojim poslodavcima, a to smo mi. To naši političari nikako da shvate. Čovjek stvarno posumnja u njihovu intelektualnu moć.

Uglavnom ovo je vrlo površno opisan takozvani “američki san”. Za njih je to normalno, za nas je prava utopija. Nije lako ostvarivanje tog sna. Sve ovisi koliko nam je ideja i projekt obećavajući. Koliko je jedinstven. Koliko smo poduzetni i koliko sme u mogućnosti držati se projekta i razvijati ga više godina bez posustajanja. 90% ljudi tu otpadne jer se mora boriti za egzistenciju ili jednostavno izgubi interes i inicijalni poriv.
Ovo “znanje” koje sam ovdje pretočio inicijalno je došlo od mog kolege i frenda, a ponukalo ma na subotnje istraživanje istog i dolaska do zaključka da je čovjek stvarno u pravu.