Internet kao takav nam je omogućio da na vrlo jednostavan i lagodan način dođemo do kopije nekog dokumenta, informacije, fotografije ili bilo kog drugog dijela. Isto tako nam je omogućio i vrlo lako, a opet i nesvjesno, kršenje autorskih moralnih prava. S druge strane veliki je broj i svjesnih kršenja tih prava, a tu naposljetku leži i najveći dio problema.

Za početak da pokušam objasniti pojam autorskog prava i kršenje istog kroz slijedeće dvije definicije.

Za ove dvije definicije poslužio sam se informacijama i definicijama s Concise Oxford Dictionary i Hrvatskog zavoda za norme.

Autorsko pravo je isključivo zakonsko pravo, stvaratelja ili koje je stvaratelj ustupio za utvrđeni broj godina da tiska, objavljuje, prikazuje, snima ili zapisuje književni, umjetnički ili glazbeni materijal, i da ovlašćuje druge da rade to isto. Jednostavno rečeno, autorsko pravo štiti nositelja prava i identitet djela.

Povreda autorskih prava događa se kada se intelektualno vlasništvo umnožava, prikazuje emitira,
prevodi ili prerađuje bez izričitog odobrenja stvaratelja ili osobe ovlaštene da se služi dotičnim materijalom.

Za ove dvije definicije poslužio sam se informacijama i definicijama s Concise Oxford Dictionary i Hrvatskog zavoda za norme.

Što nam je činiti u slučaju da netko iskoristi naše djelo?

Tipična pro-američka reakcija je dizanje tužbe u svrhu kompenziranja nadoknade, odnosno, odštete za materijalnu i moralnu nanesenu štetu. Kako nisam odvjetnik, pravnik ni išta slično, ovakvu reakciju smatram pretjeranom, ako se igra na prvu loptu. Jedina strana koja će se okoristiti je upravo odvjetnička, pravnička strana. Nažalost to je neka vrsta realnosti u Hrvatskoj.

Kod nas će vam, u većini slučajeva, i sami odvjetnici prije podizanja tužbi sugerirati pismo opomene ili nešto u tom kontekstu, a cilj i ideja istoga je da se pokuša na mirniji i nazovimo ga civiliziraniji način doći do zajedničkog dogovora dviju strana. Sadržaj i ton pisma je sasvim irelevantan, bitno je uspostaviti kontakt i vidjeti uopće o čemu se radi i kako će reagirati druga strana. Možda je osoba koja je prekršila vaše autorsko moralno pravo učinila to nesvjesno. Možda je ona u najboljoj želji htjela promovirati vas, a opet s druge strane možda je na taj način htjela stupiti u kontakt sa vama. U velikoj većini slučajeva, govorim iz osobnog iskustva, nakon prvog kontakta sporni proces bude riješen bez uplitanja treće strane, u ovom slučaju pravnika, odvjetnika i sudstvo.

Primjerice, nekoliko je mojih tekstova završilo diljem interneta, a da nisu bili potpisani. Na prvi trenutak sam htio reagirati na emotivnoj razini, dakle na prvu loptu i zaprijetiti im tužbom, javno ih ocrniti, odnosno, nanijeti im bilo kakvu štetu kako bi se ja osjećao bolje. Što sam definitivno u krivu, neću se osjećati bolje. Nakon prolaska tog prvog vala emocija, odlučio sam napisati razumno pismo u kojem navodim sve aspekte te povrede te ponudio nekoliko rješenja nastale situacije. Skoro pa uvijek je slijedio povratni odgovor s isprikom i dodavanje, u mom slučaju, potpisa uz objavljeni tekst. A to je upravo ono što sam i želio.

U slučaju ignorirnja pisma, e-maila slijedeći korak je neka vrsta prijetnje da će te postupati u skladu sa zakonom te pokrenuti sudski proces. Sve su to pred tužbeni procesi i radnje. Ne dobijete li ni u ovom drugom pokušaju uspostavljanja reakcije, tek onda posjetite odvjetnika, pravnika i potražite pravno rješenje. Postoje još neki van sudski procesi koji će vam vjerojatno donijeti rezultate.

Isto tako vidite da li druga strana koristi vaše djelo radi materijalne koristi ili nekog javnog dobra. Mislim da ako dignete tužbu protiv, recimo neke udruge, jer je vaša fotka ili tekst završio na njihovoj stranici ili brošuri u kojoj bez ikakve materijalne nadoknade podižu svijest javnosti, besplatno educiraju javnost ili dio javnosti, bave se humanitarnim radom ili nekim sličnim nekomercijalnim djelatnostima, jedino što će te postići su veliki sudski troškovi, a i baciti će te ružnu sliku na svoje djelovanje.

Suprotno prethodnom, jedan moj prijatelj je tražio utjehu u tužbi. Sudski proces je trajao skoro deset godina. Troškovi su se digli preko 100 000 kuna za obje strane. Sporna situacija je na kraju završila mirenjem i naizgled prijateljskim rukovanjem. Isto to se moglo postići bez sudova, bez odvjetnika, bez vještačenja, dokazivanja, angažiranja istražitelja i ostalih radnji koje na kraju u većini slučajeva plaća tužitelj, odnosno tuženi ako mu se dokaže krivica. U slučaju mirenja obje strane dijele troškove. Da napomenem, proces mirenja je zaseban proces kojeg sugerira sudac i koji također ima svoje troškove. I još samo bitan podatak za kraj odlomka, a to je satnica odvjetnika koja iznosi 500,00 kn plus PDV plus troškovi putovanja. Pa tko voli…

Na “zapadu” postoji jedno nepisano načelo, a to je da ako se neko djelo iskoristi u svrhu općeg dobra, obrazovanja, odnosno, ne iskorištava se materijalno, onda se to kršenje autorskih prava u većini slučajeva ne procesuira, a vjerojatno se ni ne reagira. Istog trenutka kad slijedi materijalna kompenzacija na djelo nastalo kršenjem autorskih prava slijede pred tužbeni procesi. Tek na oglušivanje druge strane slijedi sudski proces.

Dakle, poanta svega je da ako naiđete na neko vaše djelo na kome su povrijeđena autorska prava, prvi korak vam je stupanje u kontakt s drugom stranom. Dizanje tužbe vas može, a i hoće previše koštati bez ikakvih garantiranih rezultata u vašu korist. Javni medijski istupi mogu više oštetiti vas nego drugu stranu, jer će druga strana osjetiti “napad” i vjerojatno uzvratiti istom mjerom, ako ne i jačim oružjem jer je u svojevrsnoj prednosti. Prvo razgovor pa onda daljnji koraci.

Vlasnike blogova, nekomercijalnih članaka, edukativnih materijala, tekstova, fotografija i sličnih djela pozivam na korištenje Creative Commons licenci koje će zaštiti naša moralna prava, a ujedno i “prosvijetliti” efekt zatvorene kutije u našim glavama.