Govorim o malim tvrtkama, privatnom sektoru, obrtnicima i ljudima koji kreću u posao. Međimurje još danas nema poduzetnički inkubator!? Postoje neke naznake da će se pokrenuti, ali 2010. godina je daleko prekasna za to.

Puko mi lagano film koliko susrećem all around agencije i one man obrte koji rade baš sve. Od programiranja, marketinga pa sve do knjigovodstva i prodaje rezervnih dijelova za Reno. Dakle nema specijalizacije, nema zacrtanoga cilja, misije i vizije. A’jmo nešto raditi da zgrnemo lovu. “Ako može on, mogu i ja.”, ili još gora “Zašto bi imao on, ako nemam ja!”

Nema ulaganja u poduzetništva modernog doba, nema ulaganja u kulturu, nema ulaganja u civilna društva.

Žalosno, ali istinito ovdje u SZ Hrvatskoj, Međimurju upravo takve “poslovne nastambe” dobro prolaze.

Vozim se neki dan s prijateljem po Međimurju i čudimo se koliko ima automehaničarskih obrta, dućana, koliko ima autolimara, knjigovodstvenih studija. Na neki način to su u neku ruku usluge koje ljudi troše svaki dan. Razbiješ auto, odeš do autolimara koji ga popravi, a ti bez imalo ustručavanja platiš.

Kad sam svojim autom išao do jednog takvog autolimara i kad sam pokušao malo popričati o nekoj optimalnoj cijeni, jer je njegov sat rada bio ipak malo, skoro duplo, previsok od nekog normalnog sata rada, čovjek se skoro uvrijedio i pričao mi priče koje su rezultirale s činjenicom da ja vrijeđam i omalovažavam njegov posao.

S druge strane kad pokušam prodati web stranicu i kad spustim cijenu na nivo tek toliko da pokrijem troškove budem još uvijek preskupi za mnoge. Jedan takav primjer telefonskog razgovora je završio sa zahtjevom stranke “Pa daj neku stranicu za 1000 kuna. Ja znam tvoje.” Jedino što mogu reći je: “Da li si ti znao moje kad je meni trebala niža cijena?”

Svatko svoga konja hvali, to je ona narodna romska koja u originalu ide “Svaki cigan svoga konja hvali.” Upravo tako se i ponašaju sitni i u većini slučaju “ilegalni” domaći obrtnici, ponajviše ovdje u SZ Hrvatskoj, Međimurju. Znači li to da su cigani?

Gledam također neki dan kako je Čakovec četvrti grad u Hrvatskoj za život i za ulaganje. Umro sam od smijeha. U Čakovec se ulaže samo ako ste: poljoprivrednik, stočar, građevinar i slična zanimanja. Odnosno, ako imate “dosluha” s lokalnim tzv. razvojnim agencijama koje se primaju projekta isključivo ako vide određenu zaradu na njemu, a ostatak razlike za poslovanje s nulom pokrivaju iz proračuna lokalne uprave ili samouprave.

Nevjerojatno kolika je stopa “korupcije” na tom nivou. Naravno, sve je to javna tajna, od namještanja ponuda za web stranice lokalnih samouprava pa do “razdiobe” novaca. Samo me nemojte pitati odakle mi informacije o tome jer ih ne mogu navesti jer se, kako veli naš Župan (kojeg iskreno cijenim), “svaki pošteni i marljivi Međimurec”, briga za sebe i misli samo na sebe, i boji se kazati išta na glas ili javno da mu se nešto ne desi ili da se nekome ne zamjeri.

Postavljam si pitanje zašto onda svaki poduzetniji i sposobniji Međimurec odlazi iz ovog kraja i nastanjuje se u Zagrebu ili većim središtima gdje može i normalno poslovati, a na sva vrata se priča kako je Međimurje mala Švicarska. Veće gluposti nisam čuo.

Moje poslovanje je bilo prije usmjereno na Međimurje i dokolicu međutim poslovnu godinu sam završio u minusu. Ne samo da se lokalni klijent, čast izuzecima s kojima još radim, buni na bilo koju cijenu koja mu se predstavi te je pokuša skidati na način da ide drugome s nižom ponudom, već je u nas vrlo in jedan iskrivljeni model tzv. hostile take over modela. A radi se o najobičnijoj rodbinsko/političko/krčmarskoj vezi u određenoj tvrtci.

Ok, idi konkurenciji, sretno u poslovanju, na kraju krajeva to i je zdravo razmišljanje.

Drugi problem, kojeg sam i naveo, je što je ovdje vrlo istančana djelatnost tzv. krađe posla. Imam tri nedavna primjera gdje tvrtke na nekorektan način, a što znači po privatnim kanalima te po političkim kanalima, odnose posao kojeg su dobile tvrtke na legitiman način i koji je već uhodani. I ja sam bio u tim “oštećenim” tvrtkama.

Naravno, s jedne strane potičem takve poteze jer je to u biti prirodan način samoeliminacije istih. S vremenom će se tržište raščistiti takvih parazitnih obrta i možda budemo jedne godine Mala Švicarska.

Ono što mene drži na životu jest poslovanje van Međimurja, dakle Zagreb, Rijeka, Varaždin te nekoliko domaćih korektnih klijenata s kojima radim ili pak suradnja na projektima koji se financiraju s projekata. Nevjerojatno mi je koliko je tamo kultura poslovanja dignuta na normalan nivo, dakle nemam straha da uleti neka “dizajn agencija” i slične “agencije za promocije i promidžbe” ili “agencije za SEO i PR” ili, jebemu miša, knjigovodstveni studiji, koji kradu web proizvodnju.

Još prošle godine mi je bilo nezamislivo odbiti potencijalnoga klijenta ili klijenta koji se pokazao sasvim drugačijim nego na inicijalnom razgovoru, međutim eto hvala bogu, ove godine i to radim. Ako klijent nije zadovoljan najnižom ponudom za koju smatram da mogu raditi rastajemo se. Ako je klijent “gotovanski” raspoložen, znači daj mi sad ovako, pa onako, pa sad daj ovo stavi ovdje i tako dalje, rastajemo se. Ako nije voljan uplatiti dio avansa, vrlo je velika vjerojatnost da ćemo se rastaviti, a ovisno o tijeku razgovora.

Čudim se zato kad znam otići u Podravinu ili Slavoniju pa kad mi ekipa govori kako je kod nas super i kako smo mi razvijeni. Ajde pokušajte doseliti ovdje na par godina pa vidite kolika je to “doza razvijenosti” i gdje to sve skupa ide.