Moram slijedeće misli staviti na digitalni papir jer polako si počinjem umišljati da sam lud i da sam možda pukao. Ovaj post bude mi čisti pojašnjenje da li ja to jesam lud ili ipak imam zdravo razmišljanje samo što je okolina u kojoj živim(o) luda. Unaprijed isprike na dužem postu kojeg će rijetki čitati do kraja.

Idemo s primjerom koji mi nema nikakve logike, a vezan je uz dobivanje stambenog kredita. Ovo je generalni slučaj za sve bankarske ustanove koje poput razuzdanih kauboja neprikosnovene vladaju ovim nezavidnim komadićem prostora na planeti.

Znači, za dobivanje kredita čovjek treba biti kreditno sposoban. Što to znači u Hrvatskoj kreditno sposoban? To znači dati svoj život i sve svoje privatne i poslovne tajne nekom službeniku u banku i pismeno mu odobriti da on time raspolaže.

Banka da bi dala nepovoljan i skoro pa “lihvarski” kredit mora se osigurati da će isti novac dobiti natrag. Prvo što će svakoga ubost u oko su bezobrazno visoke kamate. Za kredit od recimo 100 000 eura banka si vrati oko 250 000 eura na ime kamata. Nije to njima dovoljno oni se osiguravaju tako da uz nositelja kredita mora obvezno biti i sudužnik. Oboje moraju biti kreditno sposobni, zaposleni i čisti k’o suza jer u protivnog banka ima pravo tražiti dodatne elemente osiguranja ili jednostavno odbiti zahtjev. Osnovni element osiguranja je hipoteka na stan, kuću, nekretninu. Osim hipoteke, slobodno možemo reći da se radi o polaganju vlasničkih prava na nekretninu, banka traži od sudionika u kreditu i njihove police životnog osiguranja. Dakle, ako nemate policu životnog osiguranja u iznosu koji definira banka zaboravite na kredit. Ako slučajno netko od sudionika kredita ima i privatnu tvrtku onda istu mora stavljati u kredit kao dodatni element osiguranja.

Da se vratim na hipoteku. Neke banke imaju 1:1 omjer vrijednosti hipoteke i iznosa kredita dok većina ima omjer 1:0.95 ili 1:0.75. Dakle da bi uzeli kredit od 100 000 eura vrijednost vaše nekretnine treba biti recimo 125 000 eura. Slijedi nelogičnost koju dozvoljava naša država i ne vidi ništa čudnoga u tome. Dakle, stan/kuća košta 100 000 eura i interesent ne može dobiti hipotekarni kredit jer mu stan mora koštati 125 000 eura. Ako i na neki svemirski način postigne taj omjer, a stvarno ne vidim logičan način kako, osim uplitanja neke druge nekretnine ili pologom od 25 000 eura, opet mora “uvjeriti” bankinog procjenitelja da to doista vrijedi te novce.

Nevezano uz banke imam česte slučajeve lokalnih dužnosnika koji se uredno pojavljuju na raznim kulturnim manifestacijama koje organiziraju pojedinci u vlastitom aranžmanu. Isti se dolaze slikati, intervjuirati, šepuriti kako su oni omogućili sve to, a s druge strane kad im se šalje upit za bilo kakvom financijskom pomoći odgovor bude: “Mi novaca nemamo.”

Vezano uz to u akciji je snimanje dokumentarca o starom toku rijeke Drave koja je dosta zapuštena i zbog toga mnogima nepoznata. Cijela akcija sastoji se od četiri faze. Snimanje čamcem, snimanje terenskim vozilom i snimanje avionom. Nakon toga montaža i produkcija. Sve to, naravno, košta i iziskuje određena financijska ulaganja, a projekt će potrajati još barem 8-12 mjeseci. Već na preliminarnim informiranjima došao sam do saznanja da uopće ne trebam raditi ikakav projekt za financiranjem jer mi to nikako neće proći, ali ako sve to napravim u vlastitom aranžmanu svi će objeručke prihvatiti projekt i stati iza njega kao da je njihov. Govorim o jedinicama lokalne samouprave, tvrtkama, pa čak i intitucijama na samom vrhu poretka koje bi mogle (morale) izdvojiti ni 1 000 eura za realizaciju niskobudžetnog dokumentarnog filma. Dakle njihova logika je jasna: napravi, financiraj i dođi k nama s gotovim projektom i ako nam se svidi uzeti ćemo ga. Naravno, novaca za financiranje nemamo.

Nadalje pitam se slijedeće, kakva je logika u situaciji gdje imamo pozamašan porast turista, noćenja i sličnih usluga s obzirom na prošlu godinu, a paralelno s time veći postotak nezaposlenosti u istom sektoru, ponajviše sezonaca. Uzmemo li ovaj fiktivni uspjeh s kojim se toliko busa ministar turizma s rezervom dođemo do zaključka da je upravo turizam razlog zašto smo tako dugo u banani. Dakle, neki se možda neće složiti s ovom mojom tvrdnjom, za koju mi je trebalo neko vrijeme da je apsolviram kad sam je čuo od jednog bliskog prijatelja te krenuo u raščlambu u glavi.

Dakle, sad imamo tu, takozvanu, mjesec i pol dugu turističku sezonu koja nas kao spašava da ne padnemo na samo dno. Političari to vide kao jako veliki uspjeh i smatraju da rade dobar posao te nastavljaju tako i dalje. Dakle ministar financija se bjesomučno zadužuje bez imalo odgovornosti prema tom novce jer će taj dug vraćati oni koji dođu iza njega. Bitno mu je da pozajmica izdrži do priljeva novaca iz turističke sezone, te će nakon toga izbaciti izvještaj kako je proračun u laganom plusu ili nije u tako velikom minusu. Dakle, on će, kad ga narod makne, s prikrajka svoje vile svaki mjesec dobivati svoju teško stečenu povlaštenu mirovinu i kritizirati rad aktualne vlasti. Kako u društvu zovemo takve ljude?

Premijerka također traži spas u novcu došlom od turističke sezone. Ali, zna to ona, samo ne smije javno priznati, spasa nema.

E sad, Hrvatska bi trebala na 5 godina izgubiti Jadran iz više razloga. Konačno bi pali na dno dna, dakle na nultu točku egzistencije i konačno bi se neke stvari pokrenule koje bi nas opet digle prema pozitivi, ali ne iz političkih razloga, ne zbog nečijeg znanja, ne zbog nečije zasluge već zbog onog što je sama priroda ugradila u nas, a to je poriv za preživljavanjem, egzistiranjem i reprodukcijom.

Voditelji države bi dobili nulu i nepovjerenje svih Hrvata i to bi im bila polazna točka te bi kao takvi znali cijeniti svaku kunu, svaki metar kvadratni i svakog građanina Hrvatske. Današnji aktualni vođe sve su dobili na pladnju i 98% toga uništili. Da ne bi ovo ispao politički orijentirani post, mišljenja sam da je oporba na istom nivou, da i dođu na vlast u ovom trenutku ništa se ne bi previše promijenilo.

Nije to krivica njih, jednih i drugih, nije to krivica političkih opredjeljenja, to je krivica sustavnog uništavanja države koja si je malo previše umislila. Pogledajmo malo u povijest, u daljnju povijest, sve novonastale države su na početku bile u tzv. “služničkom” modusu, nisu imali snagu, nisu imale svoju povijest.

Mislim da bi mi trebali pošteno lupiti glavama o teški betonski pod ove kante, past na dno i polako se čisti i s čvrstim stavovima krenuti razvijati. A tu jedinu, ali jedinu izlaznu situaciju za sada ne nudi nitko. Hrvatska logika ne razmišlja na taj način.

Nelogičnost dana glasi; milijun i pol zaposlenih hrani oko 4 milijuna Hrvata? Kako? Lako, opet sam neki dan plaćao poreze, prireze, nareze i uplatio 2 mirovine ili jednu činovničku plaču, a samo sam mali i nezamjetni obrtnik. Zatražim li bilo kakvu pomoć od države koja bi me trebala štititi jer je, između ostalih, i ja hranim uvijek dobivam odbijenice i podsmijeh.

Zanimljivo je kako na kraju dana još uvijek pronađem optimizma za slijedeći dan.