Čitam u posljednjem broju Poslovnog savjetnika (svibanj 2010) jedan vrlo zanimljiv i koristan članak naslova Samoreklamiranje ili ego-marketing autorice Valerije Rodek, diplomirane pedagoginje, koji govori o ego-marketingu, odnosno promoviranju samoga sebe.

Koliko je to dobra ili loša vrlina pojedinca, odnosno osobe koja promovira samoga sebe?

Kao prvi primjer ću uzeti veliki broj obrtnika, umjetnika i samostalnih poduzetnika koji imaju takozvani one man show u svojoj tvrtci. Sukladno tome oni kad promoviraju sebe promoviraju svoju tvrtku, odnosno obrnuto. Po tome oni jesu ljudi koji rade ego-marketing. Da li je to loša vrlina? U ovom slučaju izlazimo iz kuloara tzv. pristojnog ponašanja te odlazimo u zonu poslovnog opstanka. Tu nam je ego-marketing koristan, najbolji prijatelj, ali i potreba.

Govori se naveliko i naširoko da je skromnost vrlina, a da je samohvala loša vrlina. No, kad stavimo te dvije narodne tvrdnje u aspekt poslovnog čovjeka onda dobivamo oprečne rezultate, odnosno vrijede upravo suprotni modeli. Samohvala je odličan potez, a skromnost nas može uništiti.

Želimo li zadržati tu skromnost onda moramo razmišljati drugačije. Skromnost možda i je vrlina, ali je neusporedivo mala s jednom drugom vrlinom, a to je humanost, koja je izuzetno rijetka u današnjem poslovnom svijetu. Umjesto da kupimo veliki terenac za 100 000 eura samo zato što imamo novce i što možemo, a bojimo se njime na poljski put da mu ne strgamo gume, kupimo radije gradski autić za 10 000 eura, a ostalih 90 000 uložimo u tvrtku da bude, ne samo nama, već i našim uposlenicima bolje i kvalitetnije. Još bolje, potrošimo jedan dio tih novaca u neke humanitarne svrhe, dajmo pomoć gladnima, pomognimo planeti. Ako će drugima biti bolje biti će i nama. To je osnovno pravilo kojeg nažalost ni naši političari ne razumiju, ali im zato dobro ide provođenje Machiavellieavih principa.

Zamislimo situaciju gdje imamo dva zidara. Jedan od njih je rođeni zidar. Čovjek koji svaku ciglu stavlja s ljubavlju, koji svaku ciglu tri puta odmjeri kad je postavlja u zid, čovjek koji ne štedi kad je kvaliteta i postojanost zida u pitanju, čovjek koji je oličenje kineskog zida. No, on je skroman, samozatajan, i nije sklon samohvali. S druge strane imamo tzv. hvalisavca, priučenog zidara koji nije mogao ništa drugo završiti u školskom obrazovanju, čovjek koji radi samo da nešto napravi te da pokupi lovu i ide dalje. No, on se hvali, on govori kako je odličan zidar, majstor od zanata, kako je najbolji u tom poslu. Finalni proizvod njih dvoje uvelike je različit.

Mi smo klijent koji treba siguran i dobar zid. Dolazimo do to dvoje zidara. Kojeg ćemo uzeti? Ja bi na prvu loptu uzeo glasnijeg, onog koji se razmeće svojim znanjem. Naravno, kako se veli kod nas u Međimurju, vritnul bi f kmicu, odnosno uzeo bi krivog.

U ovom slučaju je samohvala, ego-marketing, ne samo poželjan već nužan i obvezan. Jer to je jedini način da ja, kao klijent, dobijem siguran i stabilan zid, bez opasnosti da se s vremenom sruši jer ga je radio nekompetentan zidar.

Kako prepoznati pravog stručnjaka od wannabe stručnjaka?

Gledam to na svojstven način, a koji sam stekao kroz dugi niz godina gdje komuniciram s oba svijeta tih stručnjaka. Opet ću uzeti jedan banalan primjer kojeg ponekad, kad sam uvjeren da mi netko prodaje praznu slamu, znam primijeniti. Polazim sa stajališta različitosti to dvoje stručnjaka. Recimo imamo riječ optimizam. Pravi stručnjak za optimizam zna svaku rečenicu i svaku riječ koja se nalazi pod pojmom optimizam na Wikipediji, on živi to, on je optimist i nikako ga ne mogu iznenaditi i uhvatiti u neznanju kad je optimizam u pitanju. Wannabe stručnjak zna eventualno prvu rečenicu što mu je čisto dovoljno da uleti u igru na prvu loptu, ali je zato slatkoriječiv. Kad osjetim da se netko bahati sa znanjem koje posjeduje, odnosno ne posjeduje, a koje slučajno i ja znam, onda tokom razgovora ulazim dublje u spiku, dublje u problematiku i vidim kako se čovjek ponaša, stoji li iza svog znanja ili ne.

Vratimo se na prethodan primjer, pravi zidar zna točni sastav morta (vezivno sredstvo za cigle) koji koristi i zašto baš takav sastav, “lažni” zidar vjerojatno zna sastav, ali kad ga upitamo zašto baš takav sastav, vjerojatno će odgovoriti „Da se bolje primi“.

Tako mogu i ja uletjeti u neki poslić, ispričati sve što znam o četverotaktnom motoru, nabrojati dijelove, potkrijepiti nekim banalnim podatkom, nahvaliti se te na prvu loptu uletjeti u posao. Kad bi me netko upitao zašto mi se motor gasi, ako nakon paljenja otkačim žicu s akumulatora, moj odgovor bi bio „Jer nema struje“ što je vjerojatno nedovoljno i krivo.

Kriva upotreba ego-marketinga

Ovo se najčešće dešava kod poslodavaca koji su željni instant poslovne slave, a nemaju dovoljno znanja, iskustva i utjecaja ili strpljenja i upornog rada za „upasti u takvo društvo“. Uzmimo izmišljeni primjer obrtnika koji ima dva zaposlena čovjeka. Uzmimo da se bavi web dizajnom, čisto da mi bude lakše objasniti. Vlasnik obrta, recimo ja, imam dva zaposlena čovjeka u svom obrtu. Jednog dizajnera i jednog programera. Kao vlasnik imam ujedno i ulogu trgovca, promotora, account managera i šta ja znam sve ne, a dobro zvuči u društvu. U biti prodajem svoj proizvod. Dolazim do klijenta, nudim proizvod, web stranicu. Pri razgovoru koristim ja umjesto mi. Ja je ok ako sam one man show, ali ako smo više onda smo mi, ili ako će moji ljudi raditi cijeli posao onda smo također mi. Nastup prema klijentu u obliku „Ja to znam“, „Ja to mogu“, „Ja ću to napraviti“, „Ne brini, ja ću ti to riješiti“, a u biti to isto prosljeđujem svojim ljudima je krivo, pomalo bahato ponašanje i bolje da me moji uposlenici ne skuže na tom dijelu, jer ću ih izgubiti. U ovom slučaju ne pali ego-marketing već timski rad. Na kraju krajeva klijent je sigurniji i više vjeruje kad osjeti da će njegov projekt raditi tim ljudi umjesto jednog pojedinca.

Dakle, ego-marketing da ili ne?

Da ako smo one man show, da ako smo kompetentni za što se prodajemo, da ako smo stručnjak u svom području, da ako želimo uspjeti.
Ne ako govorimo u ime više ljudi, ne ako smo poslodavac, ne ako nismo stručni i iskusni u onome što prodajemo, ne ako smo zdravi, pošteni i konkurentni tim ljudi na poslovnom tržištu, ne ako nemamo osjećaj za mjeru.