Što sam više obiteljski čovjek to više osjećam ta praznično blagdanska ozračja kad bude blizina Uskrsa, Božića i sličnih dana. Valjda godine uzimaju svoje, ma tko bi znao, ja ne.

Uglavnom vozim prema Čakovcu i još nisam izašao iz Zagreba kad zove supruga da stanem u jednom trgovačkom centru gdje su putne torbe na akciji, a kako opet planiramo dvotjednu ekskurziju sjevernom Afrikom, Tunis, a ako bude sve oke i ako uspijemo dogovoriti oko vize padne i Libija, obične torbe ne prolaze. Radi se o običnom putnom kovčegu, nešto manji od onog što sam prije par godina kupio u Turskoj. Ovaj je kao snižen sa 709,00 kuna na 494,00 kuna. Naime, ona mene iz Čakovca zove da je saznala to u Zagrebu. Super. Stao ja tamo, pronašao stanoviti kufer, opeglao karticu i ponosno krenuo doma. Nakon što sam krenuo zove ona opet sa idejom da ne kupim jer u Čakovcu ima istih i boljih za manje love. E, jebga, sad…

Cijelo vrijeme si razmišljam o tim sniženjima. Kolika je realna nabavna cijena te putne torbe? Kako to da odjednom mogu skinuti 300,00 kuna s nje i još poslovati. Slični, a po meni i bolji kofer sam kupil u Turskoj na bazzaru za desetinu cijene, naravno uz cjenkanje.

Računam s činjenicom da je roba u domaćem centru istog porijekla kao i ona na Turskom bazzaru. Nema razlike u kvaliteti? A valjda. Kao primjer i dokaz da sam u krivu budem uzeo Diesel hlače koje sam kupio u mjestu Side na jugu Turske za sitnih 20ak eura, dakle oko 150 kuna. U nas su slične Diesel hlače od 500 do 700 kuna. Turske dizelice još i danas izgledaju kao nove, naše domaće su već odavne završile u smeću jer su ili potrgane ili istrošene i slično. Dakle, iz toga bih mogao zaključiti da je roba dolje čak kvalitetnija od robe u Hrvatskoj.

Idemo dalje, trgovci svoje velike marže opravdavaju činjenicom da trebaju platiti najam, da trebaju platiti struju, troškove, trebaju platiti trgovca i slično. Danas kad sam kupovao kofer trgovka me jedva pogledala, bio sam na granici da je molim da odvoji malo pažnje na mene, kupca, jer je bila nešto čeprkala po papirima. Druga gospodična je bila na drugom kraju dućana i nedaj Bože da dođe do mene. Nadalje, nakon što sam opeglao karticu gđica je nestala s blagajne, ostavivši, sad već moj, kofer na samoj blagajni, račune i karticu mi postavila na stol i to je to, nestala. Možda sam trebao pomoć? Možda sam imao pitanje? Možda sam htio još nekaj kupiti.
Trgovac u Turskoj je mene i suprugu prvo počastio čajem, posjeo nas unutra, demonstrirao sve kaj ima, skidao cijene i nije skidao smiješak sa lica. Mi nismo bili jedini kupci u dućanu. Na kraju kad sam kupio hlače, supruga kupila neke košulje, čovjek nas je još malo zadržao da nam natoči njihove domaće rakije od anisa.

Uglavnom ova priča bi se mogla generalizirati na svim područjima lijepe i nekulturne naše. Ponajviše što se tiče turizma. Domaći gost nerijetko bude marginaliziran, dok se prema strancu opći s puno više entuzijazma, ljubavi i ega. Nerijetko mi se dešavalo kad bi sjeli u kafić i da budemo posluženi posljednji jer se oko nas muvaju talijani, nijemci, česi i slično. E, pa prije par godina sam odlučio stati tome na kraj. Za manje novce možemo otići van i biti pravi gosti, glumiti turiste i uživati, jer domaćim ljudima gost na moru je samo postotak i broj, vrli nam ministar turizma to najbolje zna. Dokle god sam ja samo promil na njegovoj ljestvici dotle ću svoj zarađeni novac trošiti ne samo u drugoj državi, već na drugom kontinentu.

Blogerice i blogeri, twiterašice i twiteri, surferice i surferi, sretan vam Uskrs.