U trećem po redu elektronskom intervjuu ugostio sam Hrvata koji je svoj život posvetio filmu, fotografiji i medijima. U razgovoru i pokojoj kavici s njim u društvu došao sam do zaključka da mu je jedna od velikih želja svoje znanje prenijeti dalje, mlađim naraštajima željnih konzumiranja prave kulture u današnje vrijeme konzumerizma i beskrupuloznog materijalizma, stoga je i njegov profesionalni angažman usmjeren edukaciji.

Krešimira Mikića bih prije samog intervjua predstavio malo većim isječkom iz njegovog osebujnog životopisa:

Zaposlen sam na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, a predajem kao sveučilišni nastavnik i na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, te na sveučilištima u inozemstvu (Njemačka, Austrija, SAD i dr.). Ranije sam još predavao naStudiju novinarstva, na Studiju dizajna, Filozofskom fakultetu i drugdje.Područje mog rada su medijska pedagogija i mediji, posebice film, televizija, fotografija, filmsko snimanje i multimediji. Nagrađen sam nagradom Ivan Filipović za područje visokog školstva. Djelovao sam do 1. lipnja 2009. godine kao predsjednik Europske udruge medijskih pedagoga sa sjedištem u Münchenu (od 1. lipnja 2009. godine to je Institut za filmsku kulturu gdje sam sada počasni član). Ujedno sam i jedan od potpredsjednika Svjetskog instituta za medije i djecu u Hollywoodu. Član sam brojnih stručnih tijela i organizacija u zemlji(član vijeća HDFK-a (Hrvatsko društvo filmskih kritičara) i dr.) a od 2006. g. i Američke Akademije za filmsku umjetnost i znanost. U prosincu 2007. g. izabran sam za stalnog gostujućeg profesora naUcla, Los Angeles.Nakon osnovne škole i gimnazije u Samoboru, diplomirao sam u Zagrebu na Filozofskom fakultetu, Akademiji dramske umjetnosti i Studiju novinarstva pri Fakultetu političkih znanosti. Postdiplomsko usavršavanje imao sam  u Hollywoodu i Münchenu. Maturirao sam i na srednjoj glazbenoj školi (klavir). 2008. godine uručen mi je počasni doktorat (Dr.H.C.) sveučilišta u L.A.-a u domeni filma i televizije te medijske pedagogije. 29. listopada 2009. godine proglašen sam prvim Počasnim članom H.F.S.-a (Hrvatska udruga filmskih snimatelja).Objavio sam oko 300 stručnih tekstova, nekolicinu knjiga, sveučilišne udžbenike, skripte, školske udžbenike, enciklopedijske članke pretežito na hrvatskom, ali i na engleskom i njemačkom jeziku. Sudionik sam niza stručnih skupova u Hrvatskoj i  svijetu o medijima, posebice filmu, fotografiji i televiziji, član prosudbenih tijela, predavač na brojnim seminarima, medijskim školama i sl. Stalni sam, suradnik Hrvatskog filmskog saveza, autor nekolicine kratkometražnih filmova (kao redatelj i snimatelj), vječni borac za medijsku kulturu u školama, veliki filmofil (gledao sam preko 50000 igranih filmova).

Kako je izgledao Vaš prvi susret sa računalom, internetom? Kada je to bilo?
S računalom sam se susreo relativno kasno, 1998. godine, a to je i početak mog bavljenja internetom. Zanimljivo je da sam ranije godinama bio protivnik računala, pa sam se u tom smislu često šalio sa svojim kolegama, kako odjednom zapuštaju tradicionalne medije i toliko su oduševljeni informatikom. I onda sam odjednom u to ušao kao samouk, amater, čitajući literaturu i danas mi je dan bez računala i interneta nezamisliv.

Stručnjak ste za film, fotografiju i medije. Kako gledate danas na to kad imamo Internet i kad je širenje, populacija tih kultura eksponencijalno porasla?
Obzirom na fotografiju, film, pa i televiziju, te druge medije Internet je učinio izuzetno puno na popularizaciji medijske kulture. Teško je kroz povijest naći sličan fenomen. Promjene koje su se javile zasnivaju se poglavito na tome da više za kino nisu potrebne kino dvorane, za televiziju kućni prijamnik u sobnom ugođaju, za fotografiju izložbene galerije i slično. Ti mediji mogu sada egzistirati bez uobičajenog načina prezentacije i emitiranja, ali je isto tako jasno da Internet nikako ne može bez tih medija.

Kada i kako ste se odlučili za postavljanjem osobne web stranice, bloga? Koliko vremena posvećujete održavanju istog?
Za objavljivanje prvotno na mrežnoj stranici, a kasnije na blogu, www.kresimirmikic.com započeo sam prije desetak mjeseci. To je moja osobna stranica o medijima, poglavito filmu u fotografiji, medijskoj kulturi, odgoju i obrazovanju za medije, o medijskoj pismenosti sa savjetima što se bitno događa na području medija (preporuke filmova, literature), a donosim i neka svoja kako to zovem „usputna razmišljanja“ o društvenim pojavama, o radu sa studentima, o životu u sveučilišnoj zajednici i drugo. Nastojim objavljivati i stručne tekstove. Smatram da danas svi govore o medijima, ali se tome pristupa dosta površno i stoga sam odlučio svemu tome dati svoj prilog. Zaista mi je teško reći koliko vremena posvećujem pripremi i izradi bloga, tjedno sigurno šest do osam sati. Otkad to radim na platformi WordPressu, sve je međutim znatno praktičnije i brže.

Da li imate Facebook, Twitter račun ili račun na nekom drugom servisu društvenih mreža?
Imao sam Facebook, no ugasio sam ga, jer me rastužilo da ga mnogi zlorabe. Naime, kako sam profesor na fakultetu, bilo je raznih primjedbi, ne od studenata,već njihovih znanaca koje često nisu na razini. Naime, po mom mišljenju, kao što se treba učiti demokraciji, tako treba njegovati i kulturno ophođenje na društvenim mrežama. Siguran sam da će se to dogoditi s vremenom. Facebook i Twitter nikako nisu namijenjeni samo mladima i ljudima srednje dobi, oni jednako tako moraju biti otvoreni i starijim osobama, jer konačno riječ je o komunikaciji. Osobno sam vrlo aktivan na specijaliziranim,tematskim društvenim mrežama, posebice onima koje se bave medijima.

S kim najviše komunicirate putem emaila? Da li prevladava više osobna, poslovna komunikacija ili je to podjednako?
Email mi je koristan podjednako za osobnu komunikaciju, kao i poslovnu, stručnu. Svaki dan što na radnom mjestu, što doma ili u pokretu često kontroliram nadolazeću poštu, odnosno odgovaram ili pišem. Potpuno neovisno rabim li računalo ili mobitel.

Smatrate li da su novinarski i svi dosadašnji „papirni“ mediji, zahvaljujući internetu, doživjeli kvalitativni pomak „prema naprijed“ ili „prema natrag“?
Papirnati mediji, poput novina ili knjige, nužno se moraju mijenjati, prilagoditi novom medijskom okružju. U tom smislu poglavito mislim da moraju postati dinamičniji, sadržajno više multimedijski. Novine koje kupujemo u papirnatom obliku na kiosku, trebaju poprimiti drugačiju formu, pri čemu mislim na sadržaj. U njima se trebaju nalaziti „ozbiljni“ tekstovi, kritički prikazi, analize,studije, a ne male vijesti sa fotografijama, jer to sada kad imamo Internet, nije potrebito. Papirnate novine bi predstavljale nešto za sačuvati, a ne prolazno. Naravno, kod nas je još puno toga pod znakom pitanja, jer Internet nažalost ne posjeduje svaka osoba. Kojom će brzinom novine na internetu ili čitaču e-knjiga zaista postati multimedijske, pitanje je kratkog vremenskog razmaka. Svakako dosadašnje novine, a usudio bih se reći i dosadašnja televizija, nužno doživljavaju bitne preinake.

Da li je u školama, visokim obrazovnim ustanovama dovoljno pažnje posvećene prema edukaciji o medijima u općenitom smislu?
Kad je riječ o medijima u obrazovnim ustanovama od vrtića do fakulteta, mi u tome znatno zaostajemo za drugim europskim zemljama. Nadam se da ćemo uskoro novim Nacionalnim obrazovnim kurikulumom i unutar njega u umjetničkom području dosta toga učiniti i za medije te ona područja, primjerice film, gdje se povezuje medij i umjetnost. Sve se to odnosi na cjelokupno školovanje do odlaska na fakultet. Važno je reći da je tako sada „pokrivena“ i srednja škola (strukovne škole i gimnazije), jer do sada je srednješkolsko obrazovanje praktički bilo bez „medija“, što je teško zamislivo. Na visokoškolskoj razini od medijima se govori na Učiteljskim fakultetima, na Filozofskim fakultetima, na Studiju novinarstva , Studiju dizajna, Likovnoj akademiji i Akademiji dramske umjetnosti. Veseli nas što čujemo da se pokreće strukovna škola za medijskog tehničara i neki za sada privatni studiji medija. Očito, nakon duge borbe i prosvjetne su vlasti shvatile koji je značaj medija u današnje vrijeme.

Kako gledate na sve prisute tabloide u medijima i po Vašem mišljenju kako oni utječu na razvoj mlađih generacija?
Tabloide nikako ne treba zabranjivati. Oni mogu biti jedno od sredstava odgoja, no sve ovisi o tome u kojem se kontekstu određene stvari odvijaju. Ono što je, po mom mišljenju, izuzetno važno je razgovor roditelja s djecom i mladeži o tabloidskim sadržajima. Međutim, velika je tragedija da naši roditelji s djecom vrlo malo ili uopće ne razgovaraju. Ništa bolja situacija nije ni u školi, te stoga djeca ostaju na razgovoru s vršnjacima ili još gore, prepuštena sama sebi, čime mogu stvoriti iskrivljeno poimanje zbilje i događanja.

Smatrate li servis Facebook, koji je planetarno popularan, kao normalnim stupnjem razvoja ili možda više gledate na to kao na neku vrstu nužnog zla?
Iako sam već odgovorio djelomice na to pitanje ranije, sada ću reći samo to da Facebook i druge društvene mreže smatram u današnje vrijeme izrazom ljudske otuđenosti i potrebom za komunikacijom. U tom smislu o njemu sve najpozitivnije. A to što se nažalost i ovdje pojavljuju popratne negativnosti, to što netko to zlorabi, je situacija kao i na ostalim područjima današnjeg društvenog života.

Da li snimanje video zapisa, filmova domaće produkcije i postavljanje istih na servis poput Youtube možemo smatrati kulturološkim pokretom današnjice?
Filmovi na servisu Youtube, zaista su fenomen. Nekada je to bio samo san. Svatko tko se danas izražava vizualnim medijem,  filmom ili videom, svoj uradak može istog trenutka ponuditi svima na uvid. Youtube je dokaz maksimalne medijske slobode i demokracije i vjerujem da će još i više utjecati na filmsku  produkciju, poglavito izvan velikih filmskih studija. Vremenom će se i tu stvoriti kriteriji, što pogledati, što vrijedi, a što je šund. Početak je fascinantan.

Član ste međunarodnog žirija za izbor najboljih filmova Američke filmske akademije Oscar. Po vašem mišljenju koja su najbolja tri igrana filma ikad koja bi preporučili pogledati?
Vaše pitanje je ono na koje nikad ne odgovaram. Znate, čak u svojoj sobi gdje bih želio zid ukrasiti plakatima meni najdražih ili po mom mišljenju najboljih filmova, nikad to nisam učinio, u strahu da ne učinim neku nepravdu u odabiru. Gledao sam zaista brojne filmove, o nekima koje smatram najboljima ponekad pišem ukratko i na mojem blogu. Mogao bih jedino reći da cijenim redatelje Wellesa, Hitchcocka, Fassbindera, Hawksa i tako dalje kad je riječ o starijim generacijama, a od novijih Burtona, Eastwooda, Scorsesea i mnoge druge. Ovo je zbilja loš odgovor na vaše pitanje,jer je krajnje površan i morao bi se svoditi na stotinjak naslova koje bi svatko morao pogledati. Film je sasvim sigurno dio opće kulture, kao što su to glazba, književnost i ostalo.

Na Vašem bogatom životnom putu surađivali ste s mnogim ljudima i stručnjacima. Izdvojite nam neke koji su obilježili razdoblje, koji će vam ostati uvijek u sjećanju.
I ovo posljednje pitanje nije nimalo lagano. Upoznao sam iz svijeta filma brojne poznate osobe, ovdje mislim na stvaraoce. Nadam se da ću još neke imati prigodu i sresti koje ovdje ne spominjem. Neovisno o nekoj rang listi, to su primjerice Spielberg, Eastwood, Scorsese, Tadić, Jack Nicholson, Bruno Ganz, poznati snimatelj Ballhaus, Gere, Redford, glumice Romy Schneider i Catherine Deneuve, i deseci drugih, teško ih je zaista sada sve nabrojati. Od osoba koje su me formirale kao stručnjaka za film, a posebice kao medijskog pedagoga, su Hrvati,sveučilišni profesori Ante Peterlić, Nikola Tanhofer i Stjepko Težak. Ponosan sam da sam poznavao sve te ljude.

Hvala!

Similar Posts:

• Prof. Krešimir Mikić, profesor i filmofil
• YouTube Play i Guggenheim traže najkreativnije video uratke
• Porez na portale
• Svi masovni mediji su u neku ruku društvene mreže
• Objava za medije ili objava za javnost?
• Upitnik o profilu internet korisnika
• Videopost @TEDTalk: Seth Godin – The tribes we lead
• Distribucija PR obavijesti