Web, punog naziva World Wide Web, u prijevodu, mreža diljem svijeta se sve više približava televizijskim i radijskim mrežama. U svojim početcima, početkom 80-ih godina, web je koristila velikom većinom intelektualna svita te je on bio namijenjen edukativnim i znanstvenim sferama, osim onog dijela koji je korišten u vojne svrhe i koji nam je još danas nedostupan. Držimo se mi fino civilnog weba i onoga što on danas postaje.

Internet je prije weba bila velika baza nepreglednih tekstualnih sadržaja. Otkrićem weba polako su se pojavljivali prvi preglednici te tražilice koje su nam omogučile lakše pronalaženje i pristup traženim informacijama.

Današnji web se sve manje koristi u edukativne svrhe, sve je manje poznat kao baza konstruktivnih, edukativnih i korisnih informacija, a sve je više leglo zabave, hedonizma, zadovoljstva, a što je najgore, mjesto je prijevara, krađa, pedofilije i sličnih boleština. Osobno sam za slobodu govora i slobodu medija, a web kao najveći medij upravo to i omogučava.

Servisi poput blogova omogučavaju svakom korisniku, koji ima pristup Internetu, da se bavi javnim izdavaštvom čime novinari i samo novinarstvo padaju na niske grane te cijene kartice teksta budu često jeftinije od štruce kruha. Pritom ne mislim ništa loše o blogerima, o samoukim novinarima i pjesnicima, no ono što me najviše boli u toj priči je odnos poslodavaca prema internet novinarima, a to je nerijetko minimalac, rad na crno ili otkaz. S druge strane pak se dešava da novinari u jednoj državi, koja sebe naziva demokratskom, poput Hrvatske budu zatvarani zbog komentara na svojim blogovima.

Web je toliko zasićen sadržajem da su se sve više počeli rađati razni hibridni servisi koji prenose vijesti drugih servisa koji prenose izvorne vijesti. Nerijetko se dešava situacija u kojoj da bi došli do vijesti trebate proći i do 3 do 4 razna servisa koji se međusobno linkaju. Dakle ljudi ili vlasnici i urednici takvih plagijat-servisa su toliko inertni da ni ne provjeravaju kako im izgledaju stranice. Obično to bude 1% stranice u naslovu, 3% ide na uvod članka, a 97% na razne pay per click oglase.

Kako news portala ima sve više i više tako se sa strane rađaju razni žuti  webovi sa morbidnim i bolesnim temama koje nas još više zakucavaju o zidove i udaljavaju od zdravog razuma. Portali o sapunicama, crnoj kronici, horoskopima i proricanju budućnosti i slični, jednostavno ne mogu imati svijetlu i obečavajuću budućnost.

Socijalne grupe poput Facebooka su odlični, no problem je u tome što se na takvim mjestima okuplja svakakva “elita”. Od lažnih korisnika koji nerijetko iza sebe skrivaju pedofile, kradljivce identiteta, razne bolesnike, pa do maloljetnika koji ni nisu svjesni što je bit prijateljstva, jer činjenica da imamo 500 fejs prijatelja ne znači da smo popularni i da nas svi vole, vjerojatno je da nas 90% tih prijatelja uopće ne poznaje. Najgore su mi one “interne” spike srednjoškolki koje traže da im budemo prijatelji pa onda gledamo kako se one zaljubljuju, odljubljuju, dobivaju jedinice i petice ili izlaze s prijateljicama, a kad ih maknemo s liste prijatelja budu povrijeđene i javno bezobrazne.

Na kraju mogu zaključiti da nekad toliko željeni “autorski sadržaj” bude obično poistovječivan sa dubokoumnim idejama statusa fejsa ili tvitera. Dolaskom semantike na web, a najavama četvre reinkarnacije weba sretan sam činjenice da ovo silno zasićenje bude opet zaustavljeno, odnosno, izdvojeno, te se u neku ruku vraćamo u osamdesete godine kada je web imao svoju kvalitetu.