Danas sam “ulovio” novog klijenta koji je imao dosta neobičan problem sa bivšim webdizajnerom i koji me pomalo “zamislio”. Naime, čovjek ima svoju stranicu, php, mysql, css te ostala klasika i tako već dugi niz godina bez ikakvih ažuriranja samog koda. Sadržaj ažurira putem pripadajuće administracije. On bi htio osvježiti svoju stranicu, nekim novim elementima, novim dizajnom, drugim riječima maknuti ovaj dizajn kasnih 90-ih i nabaciti neki novi, po mogućnosti, minimalistički. I tu sad ja ulazim u priču.

Bivši webdizjaner nikako ne pronalazi imalo slobodnog vremena da bi čovjeku održavao tu stranicu, ne mislim pritom na sadržaj, jer kako mi je prenio:  “On se bavi tamo nekim internet stranicama po internetu i nikako da nađe vrijeme za mene.”, odlučio je zamijeniti čovjeka. Prosurfao sam stranicama tog webdizajnera i nisam se nimalo iznenadio kad 8 od 10 referenci danas ima u potpisu druge webdizajnere, a na njegovoj porfelju osim “Designa” još prodaje i knjigovodstveni software i usluge.

Ono što me dodatno iznenadilo je  što dotični polaže nekakava “vlasnička” prava na njegov kod u toj stranici te nema vremena za, sad već mog klijenta, a s druge strane moj klijent nikako ne smije dozvoliti nekome drugome da radi ažuriranja po tome pitanju. U principu ono što je moj klijent platio tom čovjeku je samo najam njegovog koda bez ikakvih mogućnosti intervencija i modifikacija, što zbog “zabrane”, a što zbog nedostatka vremena. Susretao sam se sa takvim “iznajmljivačima” koda, ali kao prvo: danas je doba open source koda; a drugo: takav komercijalni kod mora biti ober turbo jebena inovacija da bi se s nekim moralnim razlogom mogla aplicirati takva vlasnička prava na njega.

Cijeli taj naš razgovor je ponukalo drugo pitanje moga klijenta, a to je: “Čija je onda ta stranica kad bude gotova i kad platim?” Moram priznati da mi je trebalo par sekundi da razmislim opće o tom pitanju i odgovorim: “Pa vaša, sve stranice koje ja napravim klijentu su njegove. Ja imam svoja “moralna autorska” prava na kod, koja riješim nevidljivim potpisom u kod i načinom pisanja samog koda, ali stranica je vaša.”

I sad se taj čovjek nalazi u nedoumici. Ima webicu, sa 5-6 godina punom bazom podataka, želio bi je redizajnirati, osuvremeniti, poboljšati. Dosadašnji webmajstor nema vremena, a opet ne dozvoljava čovjeku da netko drugi to napravi da bi ovaj mogao nastaviti dalje normalno poslovati i konkurirati tržištu u njegovoj domeni, koje je btw. pokupovalo moje stranice :)

Hvala razumu u nama obojici, odlučili smo da ću mu napraviti novi web, novi kod, koji će se moći mijenjati, ažurirati, bez obzira radio to ja ili netko drugi, a koristiti ćemo istu bazu podataka.

Stoga postavljam si pitanje što ja opće prodajem? Kod? Stranicu? Svoje iskustvo? Treba uzeti u obzir da je kod stranice samo jedan od elemenata cjelokupne ponude webdesigna. Osim koda tu još  postoji dizajn, dakle izrada layouta, grafičkih elementa, koncipiranje neke cjeline, izrada baze podataka, optimizacija i priprema za tražilice, domena, smještaj stranica odnosno, serverski prostor (koji je ovdje, uz komercijalnu domenu, jedini u obliku najma).

Koliko je moralno uzeti klijentu 5000 kuna i više za izradu web stranice i na kraju tu stranicu proglasiti svojom, jer kod na njoj je vaš, taj isti kod je jedan od bitnijih pokretača cijele stranice.

Do prije par godina radio sam u jednoj privatnoj tvrtci u kojoj je bio dizajner i ja programer. Taj dizajner nije odstupao od svog dizajna stranice. Ja sam uvijek morao izmišljavati, otkrivati novi mogućnosti da bi na kraju cjelokupna webica bila identična zacrtanom i prihvaćenom dizajnu. Dizajner je imao prava zadržati izvorne datoteke, dakle, sourceve tog dizajna, no grafičke elemente proizašle iz tog dizajna je kupio kupac plaćanjem fakture. Isto tako i kod. I sad danas kad je vrijeme open source kodova, svijet pronalazi još par takvih pojedinaca koji za cijenu stranice polažu vlasništvo na kod.

To ja radio Microsoft. Kupnjom windoza nismo kupili samu kopiju windoza već pravo na korištenje, drugim riječima licencu. To vrijeme polako prolazi.

Programer ima pravo da zadrži sva autorska, vlasnička prava na izvorni kod svoje aplikacije, weblikacije, ali to ne znači da svaka kopija koju proda pod punu cijenu aplikacije u biti ostaje i dalje u njegovom vlasništu. Ukoliko želi zadržati vlasništvo ili svjesno daje u najam po nižoj cijeni u obliku paušala ili jednostavno stavi van, stavi svoj copyright i besplatno distribuira ili stavi u open source, realno naplati svoj rad i ide dalje.

Još jedan zadatak udruge webdizjanera Hrvatske :)