Semantic web je relativno je novi pojam u web industriji. Po nekima Semantic je nastavak razvoja weba koji ide prema svojoj trećoj inačici te ga mnogi zovu i web 3.0. Tek je nedavno web 2.0 postao standard, a na vrata kuca već trojka. Na Semantic web još uvijek se gleda kao na utopijsku viziju weba čija su osnovne okosnice podaci i informacije te neuvjetna razmjena istih. No, koliko god 3.0 izgledao utopijski, mnogi autori web aplikacija krenuli su sa izradom raznih inovativnih tehnologija i aplikacija o kojima još ne možemo ni sanjati. Povucimo jednu paralelu iz realnog razvoja weba, zamislite da vam je prije 15ag godina netko rekao da će te 2008. godine imati internet vezu od najmanje 4mb te sve mogućnosti koje sad koristimo iz dana u dan. Da, nismo mogli ni sanjati.

Semantic web je web podataka. Naime, svakog dana interpoliramo sa velikom količinom podataka, mnogi od njih nisu dio weba. Naprimjer na webu mogu pronaći svoje fotografije, također mogu pronaći neke zadatke i sastanke koje sam morao ili moram obaviti, mogu pronači kalendar svojeg poslovnog razvitka. No, mogu li isto tako pronaći fotografije u kalendaru čisto da vidim što sam sve radio tog dana kada sam ih fotografirao. Ujedno ću vidjeti što je utjecalo na ondašnji moj fotografski izričaj.

Naime, trenutno je to nemoguće jer još uvijek nemamo web podataka, još uvijek web nije jedna velika baza podataka. Podaci su još uvijek kontrolirani od raznih aplikacija koje ih drže za sebe i skoro pa je nemoguće interpolirati među njima. Još uvijek web nije gledam kao bazna aplikacija za serviranje informacije putem jedinstvenog kanala. Primjer, nemoguće je poslati upit webu da izlista sve moje fotke iz Photobucketa ili Flickera od onog dana kad sam imao sastanak s klijentom koji je naveden u Google kalendaru.

Semantic web se zasniva na dva osnovna modela. Prvi je jedinstven pristup zapisu podataka za integraciju i kombinaciju istih tih podataka ali iz različitih izvora, gdje je originalnost i srž weba koncentrirana u njihovoj razmjeni, odnosno, komunikaciji. Dakle, praktično gledano, Semantic web možemo gledati kao veliku aplikaciju koja uzima upit korisnika te ga procesuira i traži rješenje u raznim izvorima, raznim bazama podataka koje su “razbacane” diljem weba. Kad ih pronađe sprema ih u jedan jedinstveni zapis kojeg kao odgovor prezentira korisniku. Primjerom sam odmah dotaknuo i drugi dio baznog modela koji se zasniva na jedinstvenom jeziku kojim su ti podaci prezentirani stvarnom svijetu. Taj princip omogučava korisniku ili računalu da svoju pretragu započne u jednoj bazi podataka te prolazi kroz neograničen broj baza podataka koje su međusobno povezane time što se bave određenim, traženim pojmom. Praktično gledano, ako tražimo jedan banalan pojam, a to je plavi auto, onda se kreira veza neograničenog broja baza podataka koje se bave pojmovima plavi i auto. Tu u igru kao glavni glumac dolazi logika, odnosno Semantic aplikacija, koja kao rezultat filtrira sve što nije “plavi auto” kao naprimjer “plava kuća” i “zeleni auto”, naravno, jer mi tražimo plavi auto. Ovo je jedan banala primjer koji ne predstavlja cjelokupan princip rada Semantic weba, al bio mi je najpraktičniji za predočenje veze između baza u današnjem Semantic svijetu.

Razvoj web 3.0 aplikacija već je u tijeku, u tijeku je već 6 godina, te postoji nekoliko realiziranih projekata na webu o kojima ću pisati u slijedećem blogu. Naravno, za cjelokupan uspjeh Semantic ideje, osim postulata koji gleda web kao veliku aplikaciju-server potrebna je i indirektna suradnja korisnika interneta koji će dopustiti i dijeliti informacije baš za semantic prezentaciju na semantic webu u semantic svijetu.